Rokenrol, odnosno njegova glavna struja, nikada nije prestao da bude glas savjesti otvoreno reagujući na razne nepravde. Rokerski glas često je glas samoće, prouzrokovane nesposobnošću pojedinca da se prilagodi društvu, odnosno mnogo češće, nespremnošću društva da prihvati „neprilagođenu” mladu osobu. U vremenu u kojem živimo teško je održati se na površini i objektivno sagledavati situaciju. Društvo, sistem, okolina uglavnom ne vole pojedinca koji pokazuje tendencije da bude drugačiji...
Otkako se pojavio, rokenrol predstavlja neku vrstu ogledala u kojem se vidi izuzetno precizna slika društva i kulture. I dok u toj slici na internacionalnom planu dominiraju moda i uopštavanja koja su neophodna da bi rokenrol bio prihvatljiv svima na Zemljinoj kugli, u slici na nacionalnom planu često dominiraju kritički elementi bunta i nezadovoljstva koji igraju primarnu ulogu u podsticanju rokerske imaginacije. Rokenrol, odnosno njegova glavna struja, nikada nije prestao da bude glas savjesti otvoreno reagujući na razne nepravde. Ako je to tačno, kakva slika o mladima u današnjoj Srbiji može da se dobije na osnovu slušanja novije rokenrol produkcije? Istina, zasnovana je na malom uzorku – preslušao sam samo sedam-osam novijih kompakt-diskova srpskih rok-grupa, ali vjerujem da bi i znatno veći uzorak dao slične rezultate.
Rokerski glas često je glas samoće, prouzrokovane nesposobnošću pojedinca da se prilagodi društvu, odnosno mnogo češće, nespremnošću društva da prihvati „neprilagođenu” mladu osobu. To se dobro uočava u pjesmama grupe „Repetitor” koja pjeva, na primjer, „Moj život nije u mojim rukama”, „ne treba mi niko da mi kaže da me voli” ili, potresno „deset puta nedjeljno sjetim se da sam živ, ali nikad ne znam šta ću s tim”. Strah od sistema prepoznaje se u „orvelovskim” stihovima „uzeće slamčicu da ti mozak popiju”.
Grupa „Slaptrap” na sličan način ukazuje na televiziju kao na izvor zla: „na TV-u nešto nude, baš se trude da me slude”.
U drugoj pjesmi, ironično savjetuju mladom čovjeku: „Prodaj se za veliku lovu, budi lijep i glup, uživaj u životu”, ali takođe konstatuju „ne želim da se spustim u blato ovog grada”. Isto je to blato o kojem, u pjesmi pod tim naslovom, pjeva grupa „Klopka za pionira”. Oni kažu: „Blato je svuda u stvari – blato te gazi – blato ne odlazi – blatnjavo sjutra – blatnjav iznutra”.
Kakva mlada osoba raste u tom duhovnom blatu? To je osoba koja, ne uspijevajući da se oslobodi blata, postaje destruktivna, nesposobna da voli ili da bude voljena. O takvoj osobi, vjerujem, govori pjesma „Mržnja” grupe „Klopka za pionira”: „Mržnja svijeta srce mi ispuni, sve mogu da razorim, da zapalim i da srušim, da osjetim mir u duši; jer kad mrzim ja postojim, a kad volim ja se bojim”. Ovo je savršena slika mentalnog stanja mladih srpskih (i svih ostalih, naravno) jurišnika koji sve probleme žele da riješe batinama, nasiljem i prezirom, jer se boje dobrih osjećanja. U njihovoj svijesti nježnost je simbol kukavičluka, a ljubav je simbol poraza.
U pjesmi „Čopor” grupa „Klopka za pionira” dodatno to razjašnjava: „U čoporu sanjam, čoporu se klanjam, u čoporu strah me nije, čopor može da ubije”. Taj čopor „misli mjesto mene, mjesto mene gleda”, i stoga „ne napuštaj čopor, ko će da te štiti, ili si u čoporu, il’ te neće biti”. Za suprotstavljanje takvoj ideologiji neophodno je formirati svoj stav, odnosno misliti svojom glavom. To kaže i grupa „Repetitor”: „Gledam svojim očima, polako se oslobađam”.
Bez toga, bez ličnog stava, mlad čovjek je uvijek u opasnosti da bude zloupotrijebljen. U vremenu u kojem živimo teško je održati se na površini i objektivno sagledavati situaciju. Društvo, sistem, okolina uglavnom ne vole pojedinca koji pokazuje tendencije da bude drugačiji.
„Ova sredina drži ga pod vodom”, kako pjeva grupa „Klopka za pionira”, „ona ga davi, da mu malo vazduha, pa kaže sad me slavi”. Sve, dakle, ima svoju cijenu i svaka se lojalnost plaća. Uostalom, sumorno će zaključiti ova grupa:
„Kada riječ ne vrijedi, pištolj može da ubijedi, pištolj rješava nesporazume, da strasti stiša pištolj umije”.
Da, sumoran je svijet mlade osobe u Srbiji danas i sumoran je rokenrol koji oni stvaraju. Sasvim je prirodno, onda, što grupa „Nežni Dalibor” pjeva „Samo magli pripadam”, jer ta nepotpuno definisana zona, to maglovito područje u kojem nema čvrsto utvrđenih granica, predstavlja utočište od svijeta u kojem je nasilje jedna od rijetkih izvjesnosti. Ali magla nije dovoljna bez riječi. Stoga ponekad treba ozbiljno saslušati ono što mladi nastoje da izraze svojim stihovima i svojom muzikom. Ako se mnogi mladi ljudi, da parafraziram grupu „Klopka za pionira”, osjećaju kao stranci iako su kod kuće, onda je to znak da je došlo vrijeme da se ta kuća sredi i očisti od raznoraznih uljeza, da postane njihov pravi dom.
www.buka.com